S nestrpljenjem smo iščekivali autobus koji nas je vozio u Kazalište Virovitica, na kazališnu predstavu za djecu „Tonka će sutra“. Iako je vožnja autobusom kratko trajala, uzbuđenja i radosti nije nedostajalo. Tim više što smo tog dana svi bili prisutni. Dolazak pred kazalište i ulazak u njega, za mnoge je bilo prvi put što se očitovalo na izrazima lica, ali i primjerenom ponašanju za vrijeme predstave, na koje smo svi bili jako ponosni. Po završetku predstave zaputili smo se u Gradski park i putem kratko zastali na dječje igralište „Stari vrtić“. Šetnja kroz park podsjetila nas je kako se priroda posvuda presvukla u jesensku haljinu zagasitih boja i time najavljuje smirivanje prirode koje se i na nas odrazilo.
U žamoru dječjih glasića, čuje se i onaj: „Teta, kad ćemo jest’?“
To je bio znak za obaveznu pauzu kojom smo utažili glad i žeđ, a potom krenuli dalje do Gradske palače u kojoj nezaobilazno otkrivamo piano za sviranje.
Pogledom na sat virovitičke crkve, uviđamo da je vrijeme za polazak prema autobusu.
Prolazeći pokraj dječjeg igrališta „Flora“, kojemu nismo mogli odoljeti, zastali smo na koji trenutak da iskušamo jesu li sprave bolje od naših vrtićkih.
Zaključak djece: „Malo su drugačije, ali su iste!“
Dolaskom na autobusni kolodvor gdje nas je čekao naš vozač Antonio, osjećamo popriličan umor koji nas je na putu do vrtića oborio, a poneke i uspavao.
